Hrvatsko kulturno umjetničko društvo «Zora» Struge- Gorica je ponovno osnovano 1995. godine.  Zna se kako je 1936. godine, dakle pred II svjetski rat, utemeljeno Društvo i da je prestalo s radom nakon nekoliko godina. Razlog prestanka djelovanja je ratni vihor koji je zahvatio cijelu Europu i šire pa nije mimoišao ni ova sela čapljinske općine. O tim godinama rada nemamo pisanih dokumenata pa je i to razlog više da ovo desetljeće zbrojimo u jednu monografiju, kako se sveukupno djelovanje ne bi zaboravilo, a i nove generacije koje će tek doći, neka imaju kopletnu dokumentaciju u obliku  monografije, koja je izdata 2005.godine, na samu desetu obljetnicu rada Društva.

Ovdje je obuhvaćeno razdoblje od početka ponovnog djelovanja 1995. godine pa do priprema za obilježavanje 10. godišnjice djelovanja Zore. Kako znamo Društvo je sastavljeno od mladih članova iz dva naseljena mjesta: Struga i Gorice. Danas su ta dva sela, izgradnjom kuća postala spojena. Spoj se naročito ogleda u Društvu gdje  nikada nije ni spomenuto tko je iz kojega sela a kamoli da je došlo do podvajanja. Inače, u ova obadva sela žive hrvati i muslimani i nikad jedni drugima nisu smetali ni u čemu gledano s nacionalne strane.

Struge i Gorica su smješteni oko delte Trebižata na ušću u Neretvu, južno od Čapljine. Struge se prvi put, povijesno,  spominju 1399. godine kao naselje. Tu su Dubrovčani dolazili po vodu i sjekli drva na obližnjoj Jasenici ( Vego, Naselja, 111.).  Gorica je selo do Struga i prvi put se spominje kao tvrđava 1452. godine, a 1448. kao  Grizora. Prema dubrovačkim izvorima tu je bio sagrađen most na Neretvi 1452. godine, koji je čuvala dubrovačka flota, pa je srušen po nalogu Republike. Vego smatra da se tu ipak radi o mostu na Trebižatu a ne na Neretvi (Naselja, 41.). Iz ovih podataka se može naslutiti da su se pod Goricom podrazumijevale i današnje Struge, a da se Strugama zvao samo dio gdje su bile mlinice oko kojih se i razvilo selo Struge.

Danas u Strugama i Gorici ima oko 202  kućanstava i oko  776  žitelja, dok  76 prezimena.

U svih ovih deset godina djelovanja Društvo nije imalo svoje prostorije. Ali, zahvaljujući upornosti Uprave društva i još više strpljenju članova, Društvo je opstalo i postalo poznato kako u čapljinskoj općini tako i šire, pa i van granica naše zemlje. Da se ne zaboravi, gdje se i kako radilo, time i zahvalnost onima koji su ustupili svoje prostore za rad a to je Hladnjača, Osnovna škola, Poljoprivredna škola, jedna napuštena privatna kuća i na kraju u prostorijama RKT župne kuće župe Sv. Petra i Pavla na Gorici.

Posebnu zahvalnost za utemeljenje ovoga Društva dugujemo Odboru kojim je rukovodio pok. Jozo Pehar. Svojim znanjem i izuzetnom snalažljivošću Jozo Pehar je kao prvi predsjednik Društva za relativno kratko vrijeme nabavio tambure za tamburaški odnosno mandolinski orkestar, narodne nošnje za folklornu sekciju i osigurao učitelje za tamburaše, folklor i zbor te još neku opremu za rad i djelovanje Društva.

Naravno sve ovo bilo bi uzalud da nije aktivnih članova Društva, koji su svojim radom doprinijeli da se glas naše pjesme i svirke pa autentični koraci plesa i igara, da nisu sve to prezentirali na raznim scenama kako u samom selu tako i u inozemstvu.

Danas u Društvu egzistira nekoliko sekcija, i to su:

 

 

POVRATAK NA POČETNU STRANICU